Viva la vida!

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Fridin svijet, kor. Reginaldo Oliveira

„Bujno čudo krajolika moga tijela u tebi postaje čitava priroda. U letu ga pratim milujući zaobljene brežuljke vrhovima prstiju, moje ruke prodiru u pijane doline nestrpljive da zaposjednu i ja sam umotana u zagrljaj nježnih grana, zelenih i svježih. Prodirem u spol čitave zemlje, njezina vrelina me prži i čitavo moje tijelo trlja svježina nježnog lišća. Njezina rosa znoj je uvijek novog ljubavnika.“ (Frida Kahlo, Ljubavna pisma)

Nekako se lijepo poklopio prijevod knjige Suzanne Barbezat Ljubavna pisma Fride Kahlo (Mozaik knjiga, 2026.) i premijera riječkog Baleta Fridin svijet u koreografiji Reginalda Oliveire (23. svibnja 2026.). Oba medija počivaju na intenzivnoj čulnosti, snažnom tjelesnom osjećanju vlastitog bića umjetnice čije je tijelo bilo pravo bojno polje, a ona nevjerojatno hrabra i strasna ratnica koja je izlažući vlastitu ranjenost („bez previše strpljenja prema društvenim konvencijama“ zamjećuje Oliveira s finim humorom), do posljednjeg daha slavila život kao intenzivan osjećaj slobode i ljubavi. Fridina začudna slikarska ostavština, burna biografija te nježna i otvoreno strasna ljubavna pisma čine jedan nerazdvojiv, čarobni i uistinu impresivan životni i umjetnički imaginarij, koji je Reginaldo Oliveira uz dramaturšku podršku Maren Zimmermann uspio pretočiti u nadahnutu plesnu predstavu. „Želim ispričati priču o borkinji, inspiriranu njezinom umjetnošću i pismima.“ bilježi Oliveira u programskoj knjižici. „Pojedinačne rečenice otvaraju emocionalne svjetove koji su nas vodili do pokreta i cijelih scena. Glazbeno se temelji na vokalima meksičkih umjetnika. Španjolski jezik je dramatičan, poetičan, melankoličan, pun energije i stvara atmosferu koja odražava Fridin pogled na život. Esperanza / nada vrlo je značajna riječi u mojoj domovini, Brazilu. Možda je to tipično za Latinsku Ameriku…“

Nisam jedina koju je predstava po emotivnosti, poetičnoj atmosferi, mekoći i strasti bolne ljepote života podsjetila na antologijske Balade… koje donosi vjetar… Vasca Wellenkampa, ali meksička se glazba za razliku od portugalskog fada kao i Frida Kahlo vitalistički opire prevlasti sjetne melankolije, unoseći živahni ritam i prštavi, zarazni prkos jakih boja. „Viva la vida!“ upisala je Frida na krišku lubenice na svojoj posljednjoj slici.

Velika je kvaliteta Oliveire da ni u jednom trenutku ne skreće u podcrtavanje nekog dijela biografskog narativa, nema banalnih momenta, a opet predstava neprestano izaziva asocijacije, slutimo ishodištu životnu epizodu upisanu u scenu, prepoznajemo motiv ili kompoziciju s neke Fridine slike… Prvi dio baleta na neki poetičan način slijedi biografski tijek; odličan je uvod sa zanesenom, revolucionarnom mladeži, tu je i Alejandro Gómez Arias, prva velika ljubav vrckave, slobodoumne tinejdžerice (oboje su bili članovi buntovne učeničke skupine Los Cachuchas). Sjajna je u svojoj stilizaciji i ornamentalnoj apstrakciji i grupna scena „autobusa“ i nesreće kada ju je željezna oštrica probila „poput mača toreadora“, ali čudno: „tiho i sporo“. Suptilna i slojevita, s motivom dignute ruke sa šakom stisnutom oko nevidljive viseće ručke tijekom vožnje, istovremeno priziva revolucionarni pokret koji je Frida usvojila i živjela u Meksiku svog vremena. Slijedi scena usidrena u slici Ranjeni jelen, kao utjelovljena bol i prihvaćanje tog novog izranjavanog i izlomljenog tijela i onda – Diego Rivera kao fatalna, burna i nikad završena ljubavna tema.

Prvi dio završava sa živom, pokrenutom slikom Dvije Fride. „S desne strane, Frida koju je Diego volio – to sam ja, meksička Frida u tehuanskoj haljini. S lijeve strane, opet sam ja, europska Frida u bijeloj čipkastoj vjenčanici. Srce europske Fride je slomljeno, dok je srce meksičke Fride cijelo. Krvari; pokušavam zaustaviti protok krvi, ali ono i dalje kaplje. Na kraju, kapi krvi pretvaraju se u crveno cvijeće na mojoj suknji. Tako sam živjela svoj život; pretvorila sam bolu ljepotu i time dala smisao svojoj boli.“ (iz programske knjižice).

Drugi dio predstave potpuno je uronjen u Fridino slikarstvo, njezine boje, njezino udvajanje i umnažanje i modificiranje vlastitih portreta, kao uhvaćenih, zabilježenih odraza prebogatog unutarnjeg svijeta zatočenog iza direktnog, upečatljivog pogleda velikih tamnih očiju. Osuđena na statične pozicije kreveta i stolice, i tako ovjekovječena u čvrstim simboličnim kompozicijama svojih slika, mirna i uređena u naglašeno etno stilu, poput meksičke princeze ili svetice, Frida Kahlo vrije ispod svoje pokrpane kože, ljubi i žudi za ljubavlju. (A njezin pravi, izazovni i neodoljivi i nevjerni ljubavnik kao da je sam Život koji tek poprima više tjelesnih obličja.) I taj njezin unutarnji, tako živi, prebogati svijet emocija, ljepote i strasti koje je ugrabila od prekratkog života pretače se na Oliveirinu scenu bez patetike i pretencioznosti.

Plesači riječkog Baleta prenijeli su tu energiju i velikim, srčanim angažmanom pridonijeli uspjehu predstave. Grupni dijelovi, i žive slike u odličnoj scenografiji Matthiasa Kronfussa i kostimima Judith Adam maštovito i dinamično povezuju sve motive u cjelinu. Premijernu postavu predvodila je upečatljiva i uvjerljiva Isabelle Zabot kao Frida, dok je njezino, drugo, prigušeno naličje, „drugu Fridu“ iznijela profinjena Marta Kanazir. Koreografski su vrlo lijepi i muzikalni, u brzim, mekim i skladnim prijelazima suvremenih tehnika, ljubavni dueti Fride s Ariasom (razigrani i poletni Giorgio Otranto) i Diegom Riverom (Ali Tabbouch, uvijek istančan u složenim nijansama kvaliteta pokreta), dok se Tea Rušin kao nepromišljena Fridina sestra bacila u zaigrani, strasni duet, ljubavnu epizodu sa Riverom, sestrinim mužem.

Plesni hommage „meksičkoj ikoni koja ne prestaje fascinirati“ Reginaldo Oliveira je prvi put postavio u jesen 2024. s baletnim ansamblom Salzburger Landestheater (Salzburškog državnog kazališta, u suradnji s kojim je predstava u Rijeci i nastala, op. ur.), u kojem je predstava još uvijek na repertoaru. Godinu dana kasnije Fridin svijet je izveo i ansambl Theatra Municipal u Rio de Janeiru, također vrlo uspješno. Njima se sada pridružio i Balet HNK-a Ivana pl. Zajca. Riječ je o poetičnoj i atraktivnoj plesno kazališnoj predstavi koja bi mogla i trebala privući sve simpatizere Fridinog djela i nasljeđa, a ne samo tzv. plesnu publiku.

© Maja Đurinović, BALETI.hr, 9. lipnja 2026.

Fridin svijet
koreograf Reginaldo Oliveira
scenograf Matthias Kronfuss, kostimografkinja Judith Adam, dramaturginja Maren Zimmermann, oblikovatelj svjetla Reginaldo Oliveira, asistentica koreografa Veronica Villar Galaz, adaptacija scenografije i kostimografije Aleksandra Ana Buković, baletni majstori Paula Rus, Daniele Romeo, inspicijentica Anca Zgurić
premijera 23. svibnja 2026.
izvode: Isabelle Zabot, Alessia Tacchini, Yurika Kimura (Frida), Marta Kanazir, Laura Orlić, Sephora Ferrillo (Druga Frida), Ali Tabbouch, Giorgio Otranto, Simon Boley, Leonard Cela (Diego Rivera), Tea Rušin, Sonja Milovanov, Yurika Kimura (Cristina Kahlo), Giorgio Otranto, Federico Rubisse, Alessio Alfonsi, Simon Boley (Alejandro Gómez Arias), Alessio Alfonsi, Jody Bet, Simon Boley, Benjamin Cockwell, Sephora Ferrillo, Marta Kanazir, Yurika Kimura, Ksenija Krutova, Giovanni Liverani, Sonja Milovanov, Laura Orlić, Giorgio Otranto, Federico Rubisse, Tea Rušin, Ali Tabbouch, Alessia Tacchini, Marta Voinea Čavrak, Isabelle Zabot, Leonard Cela, Samuele Taccone (ansambl predstave)