Baleti.hr

Izvanredne komično-karakterne kreacije

Diana Greblički-Miculinić, Brankica Greblički, Slavko Zamuda, Silvija Hercigonja (1923-1999): Tuhljanka koja je obilježila hrvatski svijet plesa, Matica Hrvatska, Ogranak u Klanjcu, 2025.

• U nizu događanja kojima je Umjetnička plesna škola Silvije Hercigonje obilježila svoju 55. obljetnicu, 24. travnja 2026, u maloj dvorani Pučkog otvorenog učilišta Zagreb održana je i promocija knjižice Silvija Hercigonja (1923-1999) Tuhljanka koja je obilježila hrvatski svijet plesa autora Diane Greblički-Miculinić, Brankice Greblički i Slavka Zamude u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Klanjcu. Lijepo uređena i ilustrirana knjižica na četrdesetak stranica u prvom redu čuva sjećanje zajednice na umjetnicu koja je potekla iz njihovo kraja, koji je tijekom života posjećivala i gdje je na kraju pokopana. Autori su istražili rodoslovlje obitelji Zabukošek-Hercigonja u Tuhelju, osvjetljujući biografije u povijesnom i kulturološkom kontekstu: od pradjeda, „posljednjeg Ilirca“ Jana Nepomuka, preko djeda Alfreda, imućnog trgovca i majke obrazovane u Beču, do ranog tragičnog gubitka oca, i 1927. preseljenja u Zagreb.
  
  Silvija dakle od četvrte godine živi u Zagrebu s majkom, ali zapravo ne znamo što se događa s njom tijekom mladosti i kako tek u odrasloj dobi otkriva ples kao životni izbor. Ne znamo ni točno kad se uključila u rad Studija Ane Maletić za umjetnički ples. (Naime Ana Maletić djeluje od 1932. kada otvara svoju prvu Školu u Zagrebu, da bi se tijekom rata malo pritajila, ali čuvajući veze sa svojim učenicama već u ljeto 1945. nastavlja rad.) Svakako, Silviju Hercigonju prvi put nalazimo na programu Večeri plesne grupe Ane Maletić u ljeto 1946., a zatim u ansamblu Zagrebačke plesne pozornice Ane Maletić koja prvi nastup daje 24. svibnja 1947. u kazalištu u Frankopanskoj. Na programu su tri koreografije, ili „baleta“ kako bi rekla Ana Maletić: Istarska balada, Iz starog Dubrovnika i Petrica Kerempuh, u kojima Silvija pleše manje uloge. Ana Maletić je predstavnica plesnog modernizma i izražajnog plesa; školovana je u Europi na Labanovoj teoriji pokreta i tada suvremenim metodama odgojnog plesa čemu je dodala Dalcroseovu ritmiku kreiravši vlastitu školu promišljanja, prakticiranja i edukacije plesa i pokreta (više ovdje).
  
  Nastup Zagrebačke plesne pozornice nije dobio dobre kritike i ona će se uskoro ugasiti, (a Ana Maletić nastaviti rad u drugim oblicima i ustanovama od čega je najvažnije osnivanje Škole za ritmiku i ples koja djeluje do danas), a dvoje njezinih plesača, Silvija Hercigonja i Franjo Horvat odlaze na intenzivni baletni tečaj kod Ane Roje i Oskara Harmoša koji u to vrijeme, kao voditelji Baleta Hrvatskog narodnog kazališta nastoje na njegovom poslijeratnom popunjavanju i oporavku. Tako Silvija 1948. postaje članica baletnog ansambla i nastupa u HNK-u do 1960. Tu pleše i manje solističke, epizodne, karakterne uloge, od kojih je najpoznatija uloga zle vile Carabosse u prvoj zagrebačkoj Trnoružici koju 1950. postavlja Harmoš. Branka Rakić u svom osvrtu piše „Silvija Hercigonja u ulozi zle vile Karabos, nije tek sada „otkrivena“, pošto je već dobro poznata po svojim izvanrednim komično-karakternim kreacijama s Kerempuhove pozornice. Ona je bila odlična vještica i može se očekivati da će u ovome žanru dati još mnogo dobrih likova.“ (Studentski list, 2. prosinca 1950.)
  
  Ova primjedba Branke Rakić je dragocjen putokaz za daljnje istraživanje umjetničke, izvođačke karijere Silvije Hercigonje koja je bila vrlo dinamična i zapravo više vezana uz zagrebačku off scenu. Sama i u suradnji s Rudolfom Zubčićem ona koreografira i nastupa na Artističkoj pozornici (Ilica 31) u okviru kolažnog programa Artisti vas zovu koji uključuje žongliranje, balans na vilici, prijenos misli, piramidu gladijatora, ali i plesni prizor iz svakidašnjice: Tržnica / kulturno trgovanje. Također nastupa u Kerempuhovom vedrom kazalištu, čiji je program obuhvaćao kratke igrokaze, komične balete i Kerempuhove konferanse. Nastupali su u Domu Sindikata (danas je to Klub Tvornica), ali i u Malom kazalištu Frankopanska. U sezoni 1950/51, sad već u Kazalištu Komedija na Kaptolu, nalazimo je u programu Kerempuhove političko satiričke revija gdje postavlja baletne groteske: Can-can (izvodi ga s Ivicom Sertićem) i Bakanal.
  
  Paralelno s ovim programom grupica plesača Baleta HNK (Rudolf Zubčić, Silvija Hercigonja, i u promjenjivoj postavi Rudolf Malenčić, Nada Mihajlović, Zlatko Voženilek, Đuka Herceg, Vjera Marković...) daje komorne plesne programe, Baletne večeri izvedive na malim scenama i fleksibilne za gostovanja u uistinu teškim poslijeratnim uvjetima u zemlji. Gospodin Zubčić mi je poklonio neke svoje materijale među kojima su i programi nastupa u Varaždinu (1953.) i u Narodnom sveučilištu Trešnjevka (1954.). Iz program je razvidno da je Silvijin repertoar vezan uz tzv. karakterne plesove, ekspresivne uloge i stilizaciju folklora. Njezine točke, koje pleše sama ili u duetu ili triju s partnerima su npr. Indijski ples, Ciganka, Čardaš, Prigorski tanec, Narodna groteska, Makedonska suita, a jedna od točaka je i njezin solo Ples vile Zlobe, izdvojen iz baleta Trnoružica.
  
  Velika uspješnica Kerempuhovog veselog kazališta, politički, satirički balet Druga rezolucija (1950.) koji je napisao Fadil Hadžić, a koreografirao Oskar Harmoš poslužio je kao predložak za kratki film Tajna dvorca IB Milana Katića, u kojem nastupaju (i pri tom se prilično zabavljaju) tadašnje mlade snage hrvatskog baleta: Nenad Lhotka, Milko Šparemblek, Zvonimir Podkovac i Ladislav Sertić. A glavnu, upečatljivu i uistinu šašavo grotesknu ulogu Rezolucije Informbiroa ostvarila je Silvija Hercigonja, koja je kao zadnja nada komunističkog „plemstva“ istočnog bloka stvorena da riješi problem i otpor „Čudovišne zemlje“. I onda poslana na tajni zadatak među radnike i seljake te zemlje da ih pobuni. Zahvaljujući ovom film, koji je zapravo tek nedavno otkriven i izašao u javnost, sačuvana je izvedbena izražajnost Silvije Hercigonja.
  
  No, u kontekstu proslave Umjetničke plesne škole Silvije Hercigonje naglasak je bio na važnosti nasljeđa njezinog pedagoškog rada koji je na osebujan način spojio njezine umjetničke korijene: izražajnost modernističkog plesnog kazališta i tehniku, disciplinu i organizaciju klasičnog baleta, uz uvijek prisutnu dozu karakterno bliske joj komike. Ona vrlo brzo, paralelno s plesačkom karijerom u HNK-u, od 1948. vodi plesni studio u zagrebačkom Pionirskom kazalištu, te će sa svojim polaznicima već 1952. postaviti dječjeg Orašara koji se, prvi put pod tim imenom, izvodio više puta u Malom kazalištu u Frankopanskoj. Treba spomenuti da su među mladim Silvijinim plesačima tada nastupali i budući baletni solisti Ivanka Žunac i Marijan Jagušt. Svoj pedagoško umjetnički rad Silvija Hercigonja nastavlja u Pionirskom kazalištu Trešnjevka od 1954., gdje će sjajnim rezultatima izvojštiti i formiranje Osnovne škole za balet pri Kazalištu (1971.). U toj kombinaciji učenja, vježbanja i nastupa njezini su učenici imali rijetki privilegij tesanja scenskog zanata i stjecanja nezaboravnog scenskog iskustva. Pritom treba naglasiti visoku profesionalnost njezinih produkcija dječjih baleta, što je uključivalo kostimografiju Ljubice Wagner i rasvjetu Aleksandra Augustinčića. O toj posebnoj kvaliteti učenja i plesanja kod „tete Silvije“ uvijek je rado i od srca svjedočila njezina najpoznatija učenica, nacionalna baletna prvakinja Almira Osmanović.
  
  Silvija Hercigonja je 1976. primila Nagradu grada Zagreba za unapređenje odgoja i obrazovanja, a Škola koju je pokrenula 1994. odvojila se od Kazališta, a u prosincu 2017. je preimenovana u Umjetničku plesnu školu Silvije Hercigonje.
  
  © Maja Đurinović, BALETI.hr, 25. svibnja 2026.

Piše:

Maja
Đurinović