Baleti.hr

Plamenci i lešinari Blanche DuBois

Slovensko narodno gledališče Maribor i Balet Grčke nacionalne opere, Atena: Tramvaj poželenje, red. i kor. Valentina Turcu

• 
  
  „Sinoć sam imao osjećaj da samo balet može izraziti ono neizrecivo što vreba u zakucima drame g. Williamsa.“ – napisao je Louis Biancolli 1952. nakon njujorške baletne premijere velikog brodvejskog hita u izvedbi Slavenska-Franklin kompanije. Bio je to samo godinu dana nakon antologijskog filma, i pet od kazališne praizvedbe, oboje u režiji Elija Kazana. Mia Slavenska u tom je trenutku još velika zvijezda, na vrhuncu plesačke zrelosti i, nakon odrađena repertoarnog nasljeđa Ruskih baleta, u potrazi za konačno svojom ulogom: virtuozno baletnom (na špici) ali u posve suvremenom poimanju tjelesne izražajnosti plesne drame. Njezinu hrabru, vizionarsku ideju, a onda i antologijsku interpretaciju Blanche DuBois prihvatila je i razvila moderna koreografkinja Valerie Bettis. Kritika je uistinu bila impresionirana protagonistima koji su, prema nekim komparativnim osvrtima, nadmašili Vivien Leigh i Marlona Branda, a predstava – nevjerojatno strasna i putena i snažna – opisana je kao potpuna novost na kazališnoj sceni, a onda i upisana kao „prekretnica u baletnoj povijesti“. Slavenska je dobila najveće moguće priznanje; nakon premijere u garderobu je ušao Tennessee Williams s riječima: „Vi ste moja najbolja Blanche DuBois.“
  
  Tako je ovaj naslov pokazao nove dramske potencijale suvremenog baleta, doživio više ili manje uspješnih plesnih uprizorenja, ali rekla bih i ostao veliki i trajni izazov za nova čitanja. I nije čudno da se našao pred Valentinom Turcu, suverenom, međunarodno priznatom i nagrađivanom autoricom dramskih baleta kreiranim prema predlošcima književnih klasika. U svom matičnom kazalištu Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru, i uz svoje stalne suradnike scenografa Marka Japelja, kostimografa Alana Hranitelja i oblikovatelja svjetla Aleksandra Čavleka Valentina Turcu je kao 150.(!) kazališni rad kreirala balet Tramvaj poželenje prema motivima istoimene drame Tennesseeja Williamsa. Još jedno snažno, ekspresivno i poetično – na njezin specifičan način, plesno kazališno djelo čija je svečana praizvedba održana 6. ožujka 2026.
  
  Valentina Turcu dobro poznaje tu dramu; postavila ju je kao dramsku predstavu u varaždinskom HNK-u poštujući tekst i strukturu, a opet u onom njezinom specifičnom estetskom ključu. Sada se, sigurna u svom primarnom mediju plesnog teatra, u potrazi za „onim neizrecivim što vreba“ usudila na umjetnički rez u živo tkivo drame, i ponovno iznenadila začudnom interpretacijom nekih poznatih u dramu upisanih scena, pri čemu je svejedno sačuvana srž i poanta djela.
  
  Prijevod naslova Williamsove drame Streetcar Named Desire poznaje nekoliko inačica, odnosno nijansi: Tramvaj zvan želja / čežnja / žudnja, i kao da ti stupnjevi ljudske praznine impliciraju razinu aktivne tjelesnosti uprizorenja, gdje ova duboka, tragična čežnja Blanche DuBois provocira Stanlyjevu neprijateljsku, animalnu, divlju žudnju tijela i – odvodi u konačni bezdan. U Valentininom scenskom čitanju i postavljanju lika (u slojevitoj interpretaciji Asami Nakashima) osjećamo tu emotivnu gradaciju. Priča počinje nekom vrstom uvertire, prologa, iz početne želje neiskusne djevojke na mladenačkoj rock'n'roll zabavi (i tu se zaista izvrsno pleše akrobatski rock'n'roll), gdje su Blanche i Allan Grey (plesni) par. Njezin partner (Yuya Omaki) je sjajan, poseban plesač i cijeli je svijet pred njom. No, onda se unutar tog cijelog radosnog košmara dešava trenutak istine: ona je paravan za tada nezamislivu skrivenu mušku ljubav; njezino razočaranje i predbacivanje i njegova fatalna reakcija, pucanj, proizvodi neizbrisivu krivnju i traumu postavljajući tračnice za očaj.
  
  Duhovna čežnja za ljubavnim, osobnim ostvarenjem smrću mladića uzdrmane i obilježene, nesigurne i posve osamljene mlade žene uz alkohol dobiva svoj iskrivljeni odraz u tjelesnoj žudnji, nizu avantura zbog kojih je označena i drugim neizbrisivim pečatom: bludnica iz hotela Flamingo. I to: neonom (think pink!) istaknuto ime hotela koje agresivno vrišti iz dubine scene, kao i boja njezine bunde (istovremeno posljednji dirljivi ostatak aristokratskog nasljeđa i simbol profesije noćne dame), vode do glamurozne završnice, točke go-go flamingosica, koja u svojoj šokantnoj, začudnoj točnosti priziva jedan drugi tragični ženski lik: slabovidnu Selmu Ježkovu (Björk) junakinju filma Larsa van Triera Ples u tami čija mašta pleše životnim bojama i ritmovima onkraj tragične stvarnosti. (A Björk se našla i u izboru glazbenih predložaka baleta uz Maxa Richtera, Koop, Elizu Lumley i naravno Cigarettes After Sex.)
  
  Priča u smislu jedinstva vremena i mjesta radnje počinje kad napukla, ranjena i osiromašena Blanche s nekoliko kovčega dolazi sestri, jedinom pripadajućem biću i posljednjem utočištu koje je ujedno i veza s minulim sretnim, aristokratskim okruženjem djetinjstva. Ali znamo, Stella (Katarina de Meneses) se udala za Stanleya (Tamás Darai), mišićavog zgodnog Poljaka, američkog imigranta „iz velegradskog podzemlja“, šljakera koji je voli na svoj temperamentni način; zna popiti, podivljati, tuči se i udariti ženu ako mu nešto nije po volji, kako to već ide s animalnim impulsima u primitivnom patrijarhatu. A Blanche mu nije po volji, pogotovo kad shvati da nema više ništa od obiteljskog bogatstva; ljubomoran je na sestrinsku, žensku bliskost, njihovo djetinjstvo, i ugrožen od elegancije i manira više klase. Stella je sad njegovo vlasništvo. Stanley je na svom terenu, okružen svojim prijateljima, živi sa svojom nježnom, trudnom ženom koja će otrpjeti što mora kad on zaurla: „Stella!!!“ I riješit će se te luckaste, jadne, romantične, kao dostojanstveno čedne a zapravo izazovne i promiskuitetne Blanche na krajnje okrutan i ponižavajući način dominantnog mužjaka.
  
  Izvrsna, pusta scena ogoljenog horizonta s fleksibilnom kontejnerskom kućicom na kraju svijeta, dinamično se, u trenutku, transformira plešući kao vanjski, dinamični prostor života urbane radničke četvrti, ili intimni prostor partnerstva ili kao unutarnja tama, ugroza Blanche. To je svijet drugačijih, živih ljudi u koji se Blanche usrdno nastoji uklopiti; čak će se usuditi i na istinski trenutak nade u mogućnost novog početka, nove veze, u liku pažljivog, drugačijeg muškarca Mitcha (Ionut Dinita). No, njezina tajna prijeti, zgusnuta na rubu osvjetljenog prostora igre, sve dok je Stanley ne otkrije i obznani. Prizvane glasine, crne sjene prošlosti poprimaju obličje grotesknih crnih ptica; ružičasti plamenci u kontri postaju lešinari.
  
  Priča se razvija kroz dramsku napetost koja raste pa malo popušta, pa opet stisne. I sve je tu u izvrsnim angažiranim plesačko glumačkim interpretacijama: sukobi i provale bijesa i očaja, trenuci sklada i razumijevanja, grubost i nježnost, nagli rezovi i agresivni sukobi, strast i patnja, ljudska okrutnost; suvremeni balet u zahtjevnim, ekspresivnim i artificijelnim oblicima propinjanja duše, i očerupano ružičasto perje plamenca čiji je plamen ugašen.
  
  © Maja Đurinović, BALETI.hr, 30. ožujka 2026.
  

Piše:

Maja
Đurinović