Baleti.hr

Doista imam jako lijepe uspomene

Intervju: Lidija Mila Milovac, balerina

• Na posljednjoj skupštini Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika Nagradu za izniman doprinos baletnoj umjetnosti dobila je umirovljena dugogodišnja prvakinja Baleta HNK-a u Zagrebu Lidija Mila Milovac. Rođena je 1959. godine u Beogradu. Zahvaljujući preporuci Milorada Miškovića, pohađala je Baletnu školu Roselle Hightower u Centre de Danse International u Cannesu i kao najbolja učenica 1974. osvojila Grand Prix. Po završetku studija, 1976, angažirana je kao solistica u Baletu Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani. Od 1979. solistica je i prvakinja Baleta HNK-a u Zagrebu gdje neprekidno djeluje do umirovljenja 2004. Najznačajnije su joj uloge Giselle (A. Adam), Aurora u Trnoružici, Odetta i Odilija u Labuđem jezeru te Klara i Vila šećera u Orašaru. (P. I. Čajkovski), Swanilda u Coppeliji (L. Delibes), Pepeljuga i Julija u Romeu i Juliji (S. S. Prokofjev). Uspješno je tumačila i brojne uloge u modernim baletima: Đavolicu u Đavlu u selu (F. Lhotka, kor. P. i P. Mlakar), Klauna i Djevojku u Pjesmama ljubavi i smrti (G. Mahler) i Pana u Carmina Krležiana (F. Parać) u koreografijama Milka Šparembleka, te desetke drugih uloga. Redovito je nastupala u baletnim prizorima opernih predstava HNK u Zagrebu: u Nikoli Šubiću Zrinjskom, Aidi, Orfeju i Euridici, Faustu, Samsonu i Dalili.
  
  Što Vam znači nagrada Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika?
  
  Zahvaljujem Hrvatskom društvu profesionalnih baletnih umjetnika na toj nagradi koja je potvrda mojega rada, truda i dostignuća na zagrebačkoj pozornici kao i na međunarodnim pozornicama. Izuzetno mi je draga, jako me iznenadila. Nije mi bilo ni nakraj pameti da bih mogla dobiti nagradu jer sam već dosta dugo, dvadesetak godina, u mirovini iako i dalje živim s baletom. Odlazim na baletne predstave, uživam u njima, a također se bavim i pedagoškim radom. Jedno vrijeme predavala sam u Školi za klasični balet na Ilirskom trgu. a sada već desetak godina radim kao vanjska suradnica za klasični balet u Baletnom studiju Gradskog kazališta Zorin dom u Karlovcu.
  
  Za razliku od drugih naših balerina Vi ste se (jedini?) školovali kod znamenite Roselle Hightower u Cannesu?
  
  Plešem od svoje treće godine. Na preporuku Milorada Miškovića otišla sam, sa sedam godina, u Centre de Danse International. Tamo je bilo prekrasno. U nastavi sam imala sve moguće elemente, ne samo klasični balet već i suvremeni, džez, podrške, karakterne plesove. Bio je tu i solfeggio, klavir, povijest baleta i glazbe, posebno špice. Bila sam jedna od najtalentiranijih i najboljih učenica, zahvaljujući čemu sam dobila Grand Prix. Nakon toga slijedi dolazak u Slovensko narodno kazalište u Ljubljani gdje sam ostvarila svoje početke kao Đavolica u Đavlu u selu Pije i Pina Mlakara. Oleg Danovski je postavljao Labuđe jezero gdje sam plesala pas de trois, a Milko Šparemblek postavljao je svoju koreografiju Magnificat od Bacha gdje sam također imala solo. Nakon par godina, na poziv tadašnjeg ravnatelja zagrebačkog Baleta Damira Novaka, dolazim u zagrebački HNK gdje sam otplesala skoro sve glavne uloge u klasičnom, suvremenom i nacionalnom repertoaru.
  
  Koje biste svoje uloge istaknuli?
  
  Najprije možda Giselle. U prve njezine korake uputila me Milica Jovanović, prvakinja Narodnog pozorišta u Beogradu. Kasnije sam je izrađivala s Ljudmilom Safronovom. Sa Giselle sam više puta gostovala u Essenu. Slijedile su Julija, Crna i Bijela labudica, Pepeljuga, Coppelija, Klara i Vila šećera u Orašaru, Don Quijote. Pa uloge u nacionalnom repertoaru, Đavolicu u Đavlu u selu, Biserku i Bugarku u Ohridskoj legendi koja se tada izvodila, Djevojčino srce u Licitarskom srcu. Plesala sam stvarno široki repertoar. U međuvremenu sam išla na razna natjecanja i osvojila nekoliko nagrada.
  
  Koje?
  
  Nagradu za najbolju žensku ulogu na Annalu u Osijeku 1981. u predstavi Pjesme ljubavi i smrti, te nagrade za epizodnu ulogu u istoj predstavi na Biennalu u Ljubljani 1981. Godine 1984. dobila sam Zlatnu medalju na Baletnom natjecanju u Novom Sadu i sljedeće godine nagradu ljubljanskog Biennala za ulogu Julije i Pana u Carmini Krležijani. Tu su još 1987. Nagrada Sedam sekretara SKOJ-a i 2004. Nagrada Ana Roje.
  
  Jeste li u Zagrebu nastavili plesati Đavolicu isto kao u Ljubljani? Jeste li je plesali na špici?
  
  Onda je Đavo u selu stvarno bio stalno na repertoaru. Da, bila je ista koreografija i u Ljubljani i u Zagrebu, možda je kostim bio malo drugačiji, ne sjećam se točno. Ali, de facto, nikakvih razlika nije bilo. Više puta susretala sam se s Pijom i Pinom Mlakarom kada su dolazili i obnavljali Đavla. Bili su jako simpatičan par. Uvijek su imali dogovor i s nama su se isto dogovarali oko toga što znači njihova autentična koreografija koju su nam prenosili. Baš je bio jako ugodan doživljaj susreta s njima. Đavolicu nisam plesala na špici nego u mekanim papučama. Znam da ju je Vesna Butorac plesala na špici.
  
  U Ljubljani ste se odmah uključili i u opus Milka Šparembleka. Kako izgledom izrazito lirska balerina uspješno tumači i uloge modernih karaktera?
  
  S obzirom da sam vladala suvremenim plesom što sam naučila u Cannesu, da, i dalje su me pratile Šparemblekove uloge. Kada je on došao, bila sam motivirana i doista sam uživala u njegovoj koreografiji. Naprosto me oduševio, što se nastavilo u Zagrebu s Pjesmama ljubavi i smrti, gdje sam plesala Klauna i Djevojku, zatim u Amadeus monumentum, Carmina Krležijana, Opusu 43, Simfonija psalama. To je vrlo lijep repertoar. Bio je zanimljiva i ugodna osoba. Više vam je kroz razgovor tumačio svoje želje, nego što bi pokazivao neke pokrete. Uvijek je bio za dogovor. S vremenom smo ga dobro upoznali, njegove manire i geste, razumjeli što želi.
  
  U doba Vašeg dolaska u zagrebački Balet, u njemu je djelovalo nekoliko istaknutih prvakinja. Dijelile ste uloge i repertoar. Kako je bilo održati se u toj konkurenciji?
  
  Kad sam došla bila je tu, naravno, Vesna Butorac. I Silva Muradori. Onda smo se našle moje kolegice Almira Osmanović, Irena Pasarić i ja. U jednom trenutku Irena je otišla u inozemstvo. Ostale smo Almira i ja i dobro smo zajedno funkcionirale. Svaka je izvodila određeni ples na svoj način. Fouetesse i piruete izvodile smo slično, koliko se sjećam, no skokovi a naročito interpretacija bila je individualna. Doista imam jako lijepe uspomene na Almiru. A onda, pred kraj moje karijere došle su Milka Hribar, Mihaela Devald, Edina Pličanić… Nadam se da nisam zaboravila spomenuti neku od kolegica. Na početku moje karijere u Zagrebu radila sam s lenjingradskom pedagoginjom Ljudmilom Safronovom koja mi je bila velika podrška. Izrađivala sam s njom sve glavne uloge i uveliko me je motivirala. Prvi partner bio mi je Štefan Furijan. S njim sam plesala Giselle i Juliju. Zatim su slijedili Ostoja Janjanin, Aleksandar Lukijanov, dugo vremena Marin Turcu, Sorin David i Dubravko Kolšek. Sa svima sam lijepo surađivala, bili su ugodni, o svemu smo se dogovarali. Najdulje mi je partner bio Svebor Sečak, s njim sam najviše plesala, praktički cijeli repertoar. Do kraja smo bili zajedno.
  
  Sudjelovali ste i u Baletnoj trupi Croatia Svebora Sečaka, u baletu Hamlet.
  
  Da, kraljica Gertruda u Hamletu bila je među mojim zadnjim ulogama. Mnogo smo nastupali i putovali, ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. Gostovali smo u Londonu, Južnoafričkoj Republici i Jordanu. Bile su to lijepe turneje, a vjerujem da smo se dolično pokazali tamošnjoj publici.
  
  Kako biste opisali razdoblje zagrebačkog Baleta u kojemu ste Vi djelovali?
  
  Danas se sve nekako promijenilo. Danas uglavnom stranci sačinjavaju ansambl. I u moje vrijeme uvijek je bilo potrebno muškog kadra pa su iz inozemstva dolazili pojedini solisti, ali su ipak prevladavali naši ljudi. Imali smo velik repertoar, željezni repertoar: Labuđe jezero, Trnoružicu, Romea i Juliju, Giselle, Coppeliju, Pepeljugu, Don Quijotea… Stvarno je bio željezni repertoar koji se danas, nažalost, smanjio. Što mi je žao jer smatram kako kazalište mora imati velike klasične balete s kojima usporedno izvodi i suvremene, zato što također treba odgajati publiku koja godinama dolazi jer voli gledati taj repertoar. Mlade ljude treba naučiti na klasični repertoar je je sve, de facto, počelo od klasike. Mogu reći da je mojih trideset godina stvarno bilo odlično. Bilo je i tada povuci-potegni, ali bilo je mnogo više predstava. Čak smo imali jutarnje matineje, što smatram da je jako dobro pogotovo za današnju djecu i mlade koji su konstantno zalijepljeni za mobitele. Jedna od predstava koja je obilježila to razdoblje svakako je Orašar – tada smo ga nazivali Ščelkunčik – u koreografiji Waclawa Orlikowskog. Bio je stalno na repertoaru s rasprodanim predstavama. Nikad ih nije bilo dovoljno baš kao i danas. Jako sam emotivno vezana za tu predstavu. Orlikowsky je u Zagrebu radio i druge predstave: Pepeljugu, Trnoružicu, Romea i Juliju.
  
  Jeste li možda sudjelovali u Gusaru na Festivalu u Bregenzu?
  
  Nažalost nisam. Svi su oduševljeno pričali o toj predstavi na jezeru, s brodom na jezeru, da je bilo čarobno. To je bilo prije nego što sam ja došla u Zagreb pa, nažalost, nisam imala tu mogućnost. Rad s Orlikowskim bio je jako simpatičan. Sjedio bi s cigarom i gledao probu. Onda bi se dignuo i otišao u dubinu dvorane da vidi kako otamo izgleda. Sa strašću je promatrao kako mi plešemo. Baš je bio strastven koreograf s mnogo ideja, zahtjevan. U prvom činu Orašara svaka od uloga roditelja i gostiju imala je vlastiti karakter. Određen i postavljen što je bilo genijalno. Iz svakog je plesača izvukao najbolje. Svaki je korak imao svoj smisao, savršeno. Svi smo vezani za tog Orašara kao prekrasnu bajku, i stari i mladi, sve generacije. Na njegov poziv, s nekolicinom kolega gostovala sam u Baselu u predstavi Totentanz na glazbu Franka Martinua, prigodom stote obljetnice rođenja toga velikog švicarskog skladatelja.
  
  Danas predajete klasiku u Baletnom studiju Gradskog kazališta Zorin dom u Karlovcu?
  
  Taj rad s djecom mi je fantastičan, fenomenalan. Kad sam radila u baletnoj školi sve je, naravno, trebalo biti po planu i programu. Djeca prolaze kroz razrede s idejom da jednoga dana postanu profesionalni plesači. U studiju radim jedan dio vježbi, a poslije toga okrećemo se raznim plesovima. Imam pedesetak polaznika od šest do osamnaest godina. Ne primam mlađu djecu. Ipak je to studio pa je donja granica pet, pet i pol godina. Voditeljica Baletnog studija je Martina Maričić koja vodi suvremeni ples, a ja klasični. Nastava je dva puta tjedno. Motiv za djecu je da nauče nešto više o plesu i baletu, da postignu dobro držanje i sl. Za sada nisam imala polaznicu ili polaznika koji bi nastavili školovanje na baletnoj školi u Zagrebu. Djeca dolaze određeno razdoblje pa prekinu. Zbog škole ili se odluče za neku drugu aktivnost. Za produkciju sam nekoliko godina pripremala minijaturnu verziju Orašara. Čak su me nagovorili da starije polaznice postavim na špice. U početku sam bila protiv toga jer ipak trebaju proći godine, kao u baletnoj školi, da se to može lijepo postići. Ali, trudimo se, pa sada sat vremena podijelim na male vježbe, na špice, i na ples. Tako da su jako zadovoljni. Sada sa starijom grupom upravo pripremam Paquitu. Dakako, to sve nije profesionalno nego je njima prilagođeno. Kao i piruete i skokovi, koliko oni mogu, najvažnije je da lijepo izgleda.
  
  Članica ste žirija za Nagradu hrvatskog glumišta i gledali ste sve predstave. Što kažete na današnju situaciju u hrvatskom baletu?
  
  Situacija se razvija, stranci sve više i više dolaze. HNK u Zagrebu postao je međunarodno kazalište i to je dobro jer su svi veliki baletni ansambli u svijetu multinacionalni. Mislim da je općenito dobra situacija iako bi bilo bolje da ima više domaćih plesača. Naši su baletni ansambli vrlo dobri. Između njih se uočava razlika što ovisi i o vodstvu tj. ravnateljici ili ravnatelju. Plesači su sve mladi ljudi s dobrim školama i dobrim tehnikama. Smatram kako Rijeka, Split i Zagreb napreduju, idu dalje jer tehnika napreduje i sve se više rade teže i vrhunske stvari.
  
  © Mladen Mordej Vučković, BALETI.hr, 27. ožujka 2026.

Piše:

Mladen Mordej
Vučković